Šaroliko književno kolo

Časopis Kolo novim brojem dostojanstveno brani književno-kulturne boje kao što to ljubičasta boja korica i nagovješćuje: radovi gotovo trideset stručnjaka i stručnjakinja čije teme sežu od osuvremenjivanja Matoševa lika i djela, preko kazališnih analiza do novih prijevoda i književnih uradaka zanimljivo oblikuju prostor domaće časopisne produkcije.

Hod od renesansno bogata jezika i književnosti, preko likovno i filozofski istaknutih zavičajnika do suvremenih stranih uzora prati ludička priča Doktor Cvitko i tirkizna diklica Marita Mihovila Letice, a dijalektološko bogatstvo turopoljske kajkavštine utkano u pjesme Željke Cvetković i melankolično pitka fluidnost teksta Dorte Jagić čini Književnu scenu časopisa Kolo interdisciplinarnim kaleidoskopom. U takvu se šarolikost uklapa i nov prijevod Željke Lovrenčić o pjesniku i promicatelju poezije Germainu Droogenbroodtu, čija poezija varira od hermetičnosti i nedostupnosti do jednostavnosti i pristupačnosti, odražava šutnju i glazbu, ali ulijeva mir, poput stihova iz pjesme Umrijeti: „Nema zvonjave zvona, ni bubnjeva, / ni zvuka trube, / nikakve mreže za skok. / Ni cvijeća, ni pljeska. / Čuje se samo jeka, / odjek ništavila“.

Izd. Matica hrvatska, br. 3, Zagreb, 2014.

Domaći promicatelj poezije čiju su stogodišnjicu smrti dosad mnogi mediji popratili i u časopisu Kolo dobiva zasluženu pozornost. Temat je broja, dakako, Antun Gustav Matoš. Dubravka Oraić-Tolić smješta ga u nov okvir interpretirajući krajolik u Matoševim djelima kao najdublju točku njegove koncepcije nacije, a svevremenski sonet Jesenje veče iz vizure Nine Aleksandrov-Pogačnik prestaje biti tek antologijski tekst, već postaje modernistički nepravilan sonet i simbolistički poetski govor. Drukčiji pristup Matoševu radu iznosi i Vanja Budišćak ukazujući na počesto krivu atribuciju njegovih poetskih radova kao impresionističkih, dok su oni više proizvod supostojanja niza srodnih, no idejno različitih tendencija europskoga esteticizma. O blisku odnosu Matoša i Zagreba piše Mira Kolar-Dimitrijević, a Sanja Vulić o utjecaju Bačke na njegov književnojezični izričaj, ali i utjecaj Matoševa stvaralaštva na hrvatske književnike u Bačkoj. U obljetničkom se duhu u časopisu nalazi i tekst Dunje Fališevac o banu pučaninu, pjesniku i jezikoslovcu Ivanu Mažuraniću u povodu dvjestote godišnjice rođenja, a Stijepo Mijović Kočan donosi osvrt na 38. Dane satire Fadila Hadžića. Zanimljiv pogled na pravopisnu problematiku donosi polemički tekst Artura R. Bagdasarova kao odgovor na tekst Željka Jozića, glavnog urednika Hrvatskoga pravopisa i ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, iz prošloga broja Kola.

Bogatu rubriku Kritike sačinjava jezgrovit tekst Davora Šalata o novoj pjesničkoj zbirci Branimira Bošnjaka, osvrt Stijepe Mijovića Kočana o haiku-poeziji Paje Kanižaja, zatim Jakov Sabljić donosi tekst o Jamerici Maše Kolanović kao o slikovnici za odrasle, a Kristina Posilović o poeziji Ingeborg Bachmann piše kao o utopiji egzistencije. Oštrica Božidara Alajbegovića usmjerena je na roman Maje Hrgović Živjet ćemo bolje, a zen-filozofiju u zbirci Zenzancije Miroslava Kirina približuje čitateljima Darija Žilić. Posljednjom rubrikom urednici časopisa pozivaju na dalju suradnju, ali još više izazivaju čitatelje na kritičko promišljanje suvremenih kulturno-književnih ostvarenja.